Četvrtak,
23. maj 2019.
Muzički program
11:15 - 12:00
Face to Face i CD

Hadžifejzović: Alija i ja

Prije tačno 15 godina umro je Alija Izetbegović

Tada je objavljeno da je umro bivši član Predsjedništva BiH. Uporno smo u ovom dnevniku, prvi i jedini ponavljali historijsku činjenicu da je umro prvi predsjednik demokratske Republike BiH, i posljednjih nekoliko godina tako i drugi mediji najavljuju onog kojeg smo tako odajvili...

Ova emisija, ovaj urednik i taj predsjednik imaju svoju čudnu, nevjerovatno historiju, onako baš filmsku. Izetbegović se u ovaj dnevnik u ratu javljao samo kada je doslovce bio u bezizlaznoj situaciji, sa pregovora u tamo nekom Rimu, Lisabonu, kada mora da donese odluku, kada je pod pritiskom, onda onog 2. maja kada je kidnapovan, otet, zarobljen, pa i onog dana kada se vratio iz Dejtona i pravo ušao u studio ovog dnevnika.

Sve u svemu, samo jednom, jedan "normalan" intervju sam imao s njim, 98. godine u emisiji Hadžifejs to fejs. U ovoj emisiji je, na moje iznenađenje, takođe vanredno i bez moje prethodne spoznaje, objavio da napušta funkciju predsjednika 2000. godine i na kraju, u ovoj emisiji je dao posljednji, oproštajni, nazovimo ga "amanet intervju".

Nevjerovatan sticaj okolnosti, sudbina i sam Alija su određivali da svi njegovi najznačajniji i najdramatičniji, sudbonosni intervjui budu u ovom CD-u. Ja se ne osjećam ni krivim ni dužnim ni zasluženim za te neobjašnjive slučajnosti koje su se neprestano odigravale u ovom dnevniku 13 godina. Osjećam se odgovornim, u nečemu zaslužnim, manje krivim za ono što se dešavalo kada intervjui počnu, kako teku i kako se završe.

Nisam ga baš pazio ni mazio u tim razgovorima, između ostalog jer sam shvatio da taj čovjek, to je vrlo prosto ali i najvažnije tumačenje kvalitete intervjua, je bolji kada ga se pritisne s pitanjima. Bio sam principijelni kritičar njegovih poteza, otvoreno sam ga kritikovao i u toku i nakon intervjua zašto je pristao da se pola zemlje zove po jednom narodu, gdje su građani, Bosanci i Hercegovci, šta su toliko navaljivali sa Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, gdje su miješani, da li je zemlju dijelio na tri, zašto je morao da potpiše Dejton?.. Poštovao je teška pitanja i teme, i samo govorom tijela iskazivao nelagodu.

Posljednji intervju, 27. septembra 2003. godine dao je uživo u ovoj emisiji iz bolnice, potpuno svjestan da umire i da mu je to posljednje obraćanje građanima i narodima. U tom intervjuu sam, znajući da umire, prvi i posljednji put bio blag s pitanjima. većinu intervjua je ionako dao preko telefona, u drami, pa je tako, telefonski završila jedna drama između predsjednika i jednog novinara. Da bi drama imala svoj potpuni smisao govori i činjenica da je prvi intervju u životu, doduše sa nekoliko sagovornika, obavio baš sa ovim novinarom, početkom 89. godine u omladinskom programu Radio Sarajeva.

Iskreno, tada, u tom prvom intervjuu mi je bio dosadan sagovornik, ali kada su kasnije počeli naši dramatični razgovori, zažalio sam svaki put i do kraja nije ostao dosadan.

Šta mislim o njegovoj iskrenosti u intervjuima?

Njegove posljednje riječi u životu su bile: Budimo Bošnjaci, Srbi i Hrvati, ali budimo više svi zajedno Bosanci- onda želim da vjerujem da vjernik na samrti zaista govori istinu, tu našu najvažniju istinu- budimo to što jesmo pojedinačno ali budimo to što jesmo i kolektivno.

Nikada nije tražio, niti je dobio, niti je znao pitanja, zamolio me u par posljednih intervjua da mu zbog koncentracije samo kažem kako ću početi intervju, sa selam, dobro veče, kako ste ili kako već.. ni to mu nikada nisam htio reći, osim što sam u ovom baš posljednjem intervjuu dojavio njegovim ljudima da ću iz poštovanja prema čovjeku koji odlazi, intervju uživo početi sa selam, predsjedniče. No, u toj drami pred smrt nisam izgovorio Selam, zaboravio sam, bila je drama u režiji i studiju, a on je bio spreman na odgovor tako da je na pitanje da li se čujemo, predsjedniče odgovorio: Selam..

Ispravio sam se, ali kasno...to mi je nekako ostalo krivo i žao.